Jutro. Zvoni mobitel. Javljam se. „Hej Martina, bok", odgovaram na poznati mi poziv. „Božo, bi li išao samnom u OŠ Švarča na prezentaciju djeci, kako spriječiti ozljede kralježnice". Razmišljam kratko ( jer dugo ni nemogu kao umirovljeni „pajkan“ ) i kažem: „E super ideja“.
Srijeda 22.11.2017.
Kombijem udruge osoba sa indvaliditetom Karlovačke županije (UOSIKŽ) momčad udruge Kaspin u sastavu Martina (kapetan ekipe), Renata (njena asistentica), Lucija (moja asistentica) i Božidar (ovaj koji ovo piše) dolazi ispred škole. Osjećam se poput lorda dok me naš vozač spušta iz kombija van („ Hej kako je lako biti značajan“)
Ulazeći u školu mislia se vraćam u djetinjstvo jer sam i sam kao „klinjo“ bio dijelom ove škole, sa malom razlikom što danas imam bradu kao Blaf iz poznatog stripa Komadant Mark i što sam u kolicima kao br. 1 iz stripa Alan Ford. U predvorju škole dok čekamo početak nastave, klinci razigrano trče po školskim hodnicima. U tom trenutku iza škole dolazi kamion prepun pijeska koji na opće oduševljenje iskipavajući pijesak razbuđuje dječju radost koja je i mene vratila u djetinjstvo. Prepun osjećaja pridružujem se sveopćoj galami i vici:(„huuuu kako je super osjećaj biti mlad i pun života“).
Razred. Prvašići. Bučni. Pokretni..... Živi!
Predavanje počinje Martina sa poučnim slajdovima. Promatrajući ih pomislim kako su dijeca često pametnija od nas starijih. Jednostavna, ne kompliciraju, ne opterećena prošlošću proživljavaju samo sadašnji trenutak.
I nadam se, samo se nadam... da će svojom ljubavlju ukazati svojim zaposlenim roditeljima da nije potrebno žuriti u prometu sa djecom u vozilu jer uvijek postoji opasnost završetka u kolicima.
S tim mislima se nadam da će biti što manje prekinutih radosti jer dijete treba vezati pojasom, (ne i njegov duh).
U razgovoru saznajem da se veliki broj roditelja neodgovorno parkira do samoga ulaza u školu, a u toj gužvi i žurbi dovoljan je trenutak neopreznosti da se nečije dijete ozlijedi.
Jer potrebno je malo, tako prokleto malo.
Nebi li to dijete koje strada moglo biti i vaše dijete, možda se loše stvari ne događaju uvijek drugima.
Sada nam dolaze na predavanje stariji klinci. Fora je kako su uključeni u razgovor o neodgovornom ponašanju prema svome tijelu, zdravlju i životu koje može uzrokovati ozljedu kralježnice.
Zahvalan sam učiteljima njihove škole koji su pozvali Martinu i mene da djeci pokažemo ne da se boje života već da uživaju u njemu, ali odgovorno sa ljubavlju prema svome tijelu, duhu i zdravlju.
Nadam se da smo svojim stavom prema životu Martina i ja pokazali da životu uvijek ima smisla i da će jedan, barem jedan život i mladost biti spašeni od nepotrebne boli i patnje.
Jer vjerujte mi ekipo: iz kolica se život vidi drugačije!!!
Sadržaj ove kolumne isključiva je odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Karlovačke udruge spinalno ozlijeđenih (KaSPIN)
